Pitate me da li je teško studirati u 36-oj? Hm, kako se uzme i kako ko to prihvati. Po meni uopšte nije, s obzirom da su mnoge stvari sazrele do ovih godina. Mnogi moji prijatelji kažu mi: „Ne bih ti sad seo za knjigu, nema šanse!“

Mnogo vremena sam provela u pričama kao što su „...moram ovo ...moram ono“ ili „trebalo bi ovo ...trebalo bi ono...“ Godine su prolazile a „moranja“ i „trebanja“ su se samo gomilala a i nezadovoljstva uporedo sa njima.

Shvatila sam da od priče i praznih planova nema ništa dok ne stupim u akciju! Dakle, gde je akcija tu je reakcija, i to uglavnom pozitivna. Većina me podržava, što mi prija, ali ima i onih koji se ne slažu sa mnom jer smatraju da mi studiranje u „ovim“ godinama ne treba i da sam to trebala da radim kada je za to bilo vreme. (Ako taj „neko“ bude ikada čitao ovaj blog shvatiće o kome pišem.)

Da li je za rad na sebi kasno u ovim godinama ili za nas postoji još neka šansa u životu? Lično smatram da za to nikad nije kasno! Naši stari su rekli: „Čovek se uči dok je živ“. Da mislim drugačije, ja sada ne bih imala svoju blog stranu, ne bih upoznala svoje kolege iz grupe koji su svi do jednog zaista dobri mladi ljudi, kao i profesori i asistenti koji se trude da nam prenesu svoja znanja i iskustva.

Simpatična je anegdota sa upisa dok sam stajala u redu i čekala da podnesem dokumenta, dok su „klinci“ sa svojim sveže odštampanim svedočanstvima i diplomama stajali ispred mene.

Jedan od njih se okrenuo i gotovo preko ramena me pogledao i pitao: „A vi čekate da upišete dete?“ Pogledah ga ispod oka sa jednom podignutom obrvom i ponosno kazah: „Ne! Upisujem sebe!“ On sa osmehom zvanim „ma dal' me ložiš?“ iznenađeno na to: „Pa koliko imate godina?“ Nasmejah se široko i rekoh: „Zar te mama nije naučila da dame ne pitaš za godine?“ Međutim, on nije odustajao od svog pitanja. „Pa ne... mislim stvarno, koliko imate godina? Jeste li već nešto ranije studirali?“ Sad su se već i ostali okretali isčekivavši odgovor. Nisam imala izbora te mu zadovoljih znatiželju. „Jesam! Studirala sam i imam trideset šest godina!“ Simpatično se nasmešio slegao ramenima i okrenuo se. Ostala sam da stojim u redu ponosna držeći u rukama svoju iskrzanu diplomu i svedočanstva. Da sam mlađa 15 godina, u vreme kada sam trebala da studiram, u ovakvoj situaciji bi od sopstvene nesigurnosti verovatno pocrvenela i pobegla, ali ostadoh čvrsto na mestu! Sa osmehom!

Studiranje u „ovim“ godinama? ...Vrlo je inspirativno, rekla bih.